Vol. XI • 2006 https://www.creationism.org/bosnian/AsteroidBeltYouth_bs.htm
Asteroidi su komadi stijene i prašine koji se uglavnom nalaze između orbita Marsa i Jupitera.
Neki asteroidi imaju druge orbite, kao što su asteroidi bliski Zemlji čije ih orbite dovode relativno blizu Zemlje.
Konvencionalna teorija kaže da su asteroidi ostatci koji se nisu sjedinili u planetu kada se formirao Sunčev sistem. Stoga starost asteroida mora biti starost Sunčevog sistema, za koju se općenito vjeruje da iznosi oko 4,6 milijardi godina.
Teškoće s teorijom o prirodnom porijeklu
Prema konvencionalnoj teoriji, Jupiterova gravitacijska sila spriječila je da se primordijalni ostaci sjedine i formiraju planet. Prema Lissaueru i Stewartu (1993; str. 1061, 1088), ova teorija zapravo ne funkcioniše. Ovi autori navode da je po teoretičarima pojas asteroida "problem" (str. 1080), te da trenutna teorija "ide u kantu za smeće historije" (str. 1081). Ova vrsta poteškoća navela je teoretičare da spekulišu da "pojasovi asteroida možda nisu uobičajena pojava među planetarnim sistemima koji su inače veoma slični našem" (Lissauer i Stewart, 1993, str. 1081-1082).
| Ovo je bila prva potpuna slika koja je sa svemirske letjelice Galileo Nacionalne uprave za aeronautiku i svemir (NASA) poslana na Zemlju, a na kojoj su prikazani i asteroid 243 Ida i njegov novootkriveni mjesec — prvi konačni dokaz da prirodni sateliti asteroida postoje. Ida, veliki objekt, duga je oko 56 kilometara (35 milja). Idin prirodni satelit je mali objekt s desne strane. Ovaj portret snimila je CCD kamera Galileo sonde 28. augusta 1993. (Fotografija i opis: NASA) |  |
Asteroidni pojas se brzo prazni
Čak i ako bi se moglo objasniti formiranje prapočetnog pojasa asteroida, postoji problem kako je jovijski protoplanet mogao očistiti pojas od krhotina da bi izgledao onako kako izgleda danas. Iako je pojas asteroida nekada bio masivniji (Chapman i Davis, 1975, str. 553), sonde iz ranog svemirskog doba pokazale su da se on prazni brže nego što se očekivalo (Lissauer i Stewart, 1993, str. 1081; Robbins i Jeffreys, 1988, str. 124; Beatty, 1994, str. 26).
Mišljenje je nekada bilo da su sudari među asteroidima rijetki, ali otkriće udarnih brazda na Gaspra 1991. godine pokazalo je da su sudari češći nego što se nekada vjerovalo (Veverka i dr., 1993, str. 72; Asphaug, 2000, str. 53; Hartmann, 1991, str. 289). Sudari asteroida stvaraju prašinu koja spiralno putuje prema Suncu ili, u slučaju vrlo malih čestica, biva izbačena iz Sunčevog sistema (Kerker, 1974, str. 97). Česta erozija asteroida uslijed sudara implicira relativno mladu starost pojasu asteroida.
Nedavna otkrića nameću stroža vremenska ograničenja
Nadalje, Yarkovskyjev efekt, negravitacijska sila koju sunčeva svjetlost vrši na asteroide, pomjera ih u orbitu blizu Zemlje brže nego što se očekivalo (Chesley i dr., 2003, str. 1739, 1741). Maksimalni očekivani vijek trajanja asteroida bliskih Zemlji je red veličine milion godina, nakon čega se sudare sa Suncem (Farinella, 1994, str. 315). Ovo dovodi u pitanje da su asteroidi nastali prije 4,6 milijardi godina, što je 4600 puta više od vijeka trajanja asteroida bliskih Zemlji. Asteroidni "mjeseci" predstavljaju još ozbiljnije ograničenje u pogledu starosti. Plimni efekti ograničavaju vijek trajanja mjeseca asteroida na oko 100.000 godina (Binzel i van Flandern, 1979, str. 905). Ova činjenica i poteškoće u zarobljavanju "mjeseca" naveli su neke astronome da dovedu u pitanje postojanje asteroidalnih mjeseca (Tedesco, 1979, str. 905). Sonda Galileo je 1993. godine uočila Idin mjesec Dactyl (Asphaug, 2000, str. 51-52), čime je potvrđeno ovo ograničenje starosti, koje je manje od jedne desetina hiljaditog dijela konvencionalne starosti Sunčevog sistema.
Dr. Henry je doktorirao na Univerzitetu u Kentuckyju. On je predsjednik Naučnog odsjeka i profesor prirodnih nauka na Kršćanskom koledžu Clearwater na Floridi.
-
REFERENCES
Asphaug, E. 2000. The small planets. Scientific American 282(5):46-55.
Beatty, J. 1994. "Secret" impacts revealed. Sky & Telescope 87(2):26-27.
Binzel, R., and T. van Flandern. 1979. Minor planets: the discovery of minor satellites. Science 203:903-905.
Chapman, C., and D. Davis. 1975. Asteroidal collisional evolution: evidence for a much larger early population. Science 190:553-556.
Chesley, S., S. Ostro, D. Vokrouhlicky, D. Capek, J. Giorgini, M. Nolan, J.-L. Margot, A. Hine, L. Benner, and A. Chamberlin. 2003. Direct detection of the Yarkovsky effect by radar ranging to asteroid 6489 Golevka. Science 302:1739-1742.
Farinella, P., Ch. Froeschle, C. Froeschle, R. Gonczi, G. Hahn, A. Morbidelli, and G. Valsecchi. 1994. Asteroids falling into the sun. Nature 371:314-317.
Hartmann, W. 1991. Astronomy. Wadsworth, Belmont, CA.
Kerker, M. 1974. Movement of small particles by light. American Scientist 62(1):92-98.
Lissauer, J., and G. Stewart. 1993. Growth of planets from planetesimals. In E.H. Levy and J.I. Lunine, editors. Protostars and planets III, University of Arizona, Tuscon, pp. 1061-1088.
Robbins, R., and W. Jeffreys. 1988. Discovering astronomy. Wiley, New York.
Tedesco, E. 1979. Binary asteroids: evidence for their existence from lightcurves. Science 203:905-907.
Veverka, J., P. Thomas, D. Simonelli, M. Belton, M. Carr, C. Chapman, M. Davies, R. Greeley, R. Greenberg, J. Head, K. Klassen, T. Johnson, D.
Morrison, and G. Neukum. 1994. Discovery of grooves on Gaspra. Icarus 107:72-83.
|
|
 |
|